Prošlost se od sadašnjosti razlikuje
u jednoj bitnoj stvari
– nikada ne teče u jednom smjeru
Georgi Gospodinov
Čega se i kako iz svoje istorije sjećamo danas, a čega smo se i kako sjećali juče? Hoćemo li se imati čega sjećati sjutra? Šta (ne) smijemo da zaboravimo? Jesmo li mi kao društva osuđeni na to da zarobljeni nacionalnim narativima budemo zauvijek neprijatelji? Jesmo li zauvijek osuđeni i vezani ratnom prošlošću koja prijeti da nam se ponovi? Samo su neka od pitanja koja sam čuo (i)li postavljao, problematizovao (i)li preispitivao, donio sobom (i)li odnio u sebi, učestvujući na Studijskom putu “Sadašnjost naše prošlosti” održanom od 25.9. do 1.10. 2022. Studijski put, u organizaciji Centra za nenasilnu akciju (CNA), obuhvatio je posjete obilježenim i neobilježenim mjestima stradanja vezanim za Drugi svjetski rat i ratove 90-ih, na širem području Jasenovca i Novske u Hrvatskoj te Donje Gradine, Kozare, Prijedora i Sanskog Mosta u Bosni i Hercegovini. Ovo šire područje Potkozarja obilježeno je masovnim stradanjem stanovništva ne samo u Drugom svjetskom ratu, već i u ratu 1991-1995. Studijski put je okupio učesnike/ce iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore, njih, sa CNA timom, ukupno dvadeset dvoje, od kojih su većim dijelom bili istoričari, ali i mirovni aktivisti/ce, novinarke/i, psihloškinje, studenti/kinje.
Putovanje je od starta zamišljeno kao prostor i prilika da se na neposredan način stekne uvid u memorijske prakse i politike sjećanja na ovom prostoru, da se upoznamo sa tim kako se one formiraju i prekrajaju, razlozima zašto toliko dugo ili kratko traju, da li i kako utiču, kroz vrijeme i kroz prostor, jedne na druge, kome i zašto kao takve (ne)odgovaraju. A sve to putem obilazaka memorijalnih kompleksa i muzeja, posjeta obilježenim i neobilježenim mjestima stradanja; kroz istorijske časove i kustoska vođenja, te razgovore s istoričarima, svjedocima, žrtvama i ratnim veteranima/mirovnim aktivistima. Pored ovoga prilika za dublje samopreispitivanje, ali i razmjenu, je postojala kroz blokove refleksija koje su bile upriličene – što sa ljudima sa kojima smo se sretali, što unutar same grupe učesnica/ka.
Pojedinci kao brana revizionizmu
Nekad jedinstveno spomen područje Jasenovac je raspadom SFRJ podijeljeno i geografski i administrativno na dvije samostalne institucije: JUSP Jasenovac u Republici Hrvatskoj i Spomen područje Donja Gradina u Bosni i Hercegovini, tj. sada se nalazi u dvije države, na dvije obale rijeke Save – danas sporo propusne i sumorne granice. Granični prelasci, duži nego što smo mogli pretpostaviti, sa kojima smo u tih prvih dva dana Studijskog puta bili suočeni, kao da su nam nagovještavali da zapravo ne prelazimo samo određeni prilično mali prostor već i da putujemo kroz vrijeme. Iz jedne u drugu vremensku dimenziju, iz jedne u drugu paralelnu stvarnost koje postoje i koje kao da se nadmeću za primat, za prvenstvo, za ekskluzivno pravo da samo one budu jedine i prave vlasnice istinite slike prošlosti, gdje je istina manje važna od vlasništva nad njom. Osjećaj koji me pratio tokom cijelog putovanja.
U nekadašnji logor Stara Gradiška, taj gotovo dva vijeka dug kontinuitet zla (zatvor je od 1799. godine, kada su u tvrđavu internirani francuski vojni zarobljenici) ljudske patnje i stradanja, može se ući samo na vlastitu odgovornost, uz maksimalni oprez, jer se objekti, uključujući i spomenik žrtvama, nalaze u katastrofalnom stanju. Nije bolja situacija ni u Donjoj Gradini, u kojoj doduše nema objekata koji bi se urušili, ali je nivo ulaganja u održavanje spomen kompleksa, jednak.
Djelimičnu razočaranost viđenim i u stalnoj muzejskoj postavci JUSP Jasenovac (postavka od 2006. godine.) djelimo sa Đorđem, našim vodičem, istoričarem i kustosom i njegovim kolegama/icama. Posjetioci koji ne znaju mnogo o samom logoru, iz postavke ne bi mogli saznati gotovo ništa o strahotama, užasima i patnjama ljudi koje su se u Jasenovcu dešavale. Saznajemo da su se autorke postavke za to namjerno odlučile želeći da ne traumatizuju posjetioce, te zbog toga što nisu htjele napraviti muzej zločinu i zločincima već muzej žrtvama. Odlučile su se samo na pojedinčani prikaz ubijenih. Po našem vodiču i domaćinu, to je 2005./2006. možda bilo i opravdano, ali nakon poplave revizionizma od 2014. godine moralo se i mora se prikazati sve, uz davanje izbora ljudima žele li ili ne vidjeti eksplicitne slike zločina. Problemi sa postavkom se ne završavaju na tome. Za razliku od prethodne ova postavka nije niti hronološki niti tematski postavljena, a što joj posebno donosi na diskutabilnosti jesto to da “padate padobranom u 1941. u Jasenovac, nema konteksta kako je do svega toga došlo … ključno pitanje vezano za ovaj postav, ako se stavite u kožu prosječnog posjetitelja koji ne zna puno o Jasenovcu, da li iz postava može shvatiti što se ovdje događalo?” nastavlja, neskriveno rezignirano, Đorđe.
Nemar, nedostatak sredstava ili političke volje, neobjašnjiva kultura zaborava, nemanje jasne vizije niti cilja, samo su neki od razloga zbog kojih je stanje takvo. Minimizacija broja žrtava sa jedne (ovdje se naravno isključuje rad ljudi u JUSP Jasenovac), maksimizacija sa druge strane rijeke, kao da samo pojačavaju isti fizički trag koji svi ovi razlozi na oba spomen kompleksa ostavljaju – zapuštenost i nebriga. Drugi, dalekosežniji i pogubniji trag je nepostojanje institucionalne saradnje, bez kojeg se neka buduća, ozbiljnija istraživanja ili akcije vezane za ovaj prostor ne bi mogle sprovesti. Naši vodiči, istoričari, kustosi spomen područja Donja Gardina, Dejan Motl i JUSP Jasenovac Đorđe Mihovilović su svjedoci da saradnje ima, ali isključivo na individualnom planu. Autori su knjige “Zaboravljeni – Knjiga o posljednjim jasenovačkim logorašima” objavljene 2015. godine koja sadrži najopširniju i najprecizniju analizu posljednjih dana postojanja koncentracionog logora Jasenovac i proboja logoraša, kao i biografije i fotografije njih 169 preživjelih. Knjigu su jedino zajednički i mogli napraviti, jer je preživjelih logoraša bilo iz BiH, Srbije i Hrvatske, a zavisno od toga, jako je bilo važno ko traži podatke i odakle ih traži. Akcija rađena volonterski i sa entuzijazmom koji niko nije institucionalno podržao, na žalost nije imala zaslužujući odjek.
Nalazeći se na udaru sa više strana, i one hrvatske i one srpske, Đorđe i Dejan na nas ostavljaju utisak rijetko hrabrih ljudi i velikih profesionalaca, prava su kako neko od učesnika reče “brana revizionizmu”. Ostaje bojazan da se ovi individualni napori neće valorizovati i na valjan način institucionalizovati, jer jedino tako se može spriječiti mogućnost da neko drugi, posle njih, nagore promjeni njihov način i vrijednosti koje, u pogledu kulture sjećanja, svojim radom baštine. Brana revizionizmu građena isključivo od pojedinaca/ki, pitanje je koliko može držati.
Hvala ti Đorđe. Hvala ti Dejane.
Revizionizam na djelu
U okviru spomen-područja Trokut u općini Novska nalaze se ostaci spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata. Riječ je o borcima 21. srpske divizije koja je krajem aprila 1945. od ustaško-nacističkih snaga oslobodila Novu Gradišku, Okučane, Novsku i Jasenovac. Spomenik je krajem 1991. ili početkom 1992. miniran i uništen i punih 25 godina se nalazio u katastrofalnom stanju. Ostaci spomenika su bili zapušteni i zarasli u šiblje dok je jedini preostali dio spomenika, postament sa ravnom betonskom pločom, bio nevidljiv. Zahvaljujući akciji sprovedenoj od strane Vijeća srpske nacionalne manjine 2017. godine prostor oko spomenika je iskrčen, a prilaz uređen. U neposrednoj blizini partizanskog spomenika 2009. godine svečano je otvoren spomenik podignut u čast 314 hrvatskih branitelja poginulih na tom dijelu slavonskog ratišta 1991. i 1992. godine. Ovaj spomenik podignut na dvadesetak metara od porušenog partizanskog spomenika, “okrenut mu je leđima”, dominira područjem i praktično ga zaklanja. Na samom ulazu u spomen područje, pod video nadzorom, nalazi se kontroverzna, tzv. HOS-ova ploča. Ona je vrlo kontroverzna zbog amblema HOS-a koji sadrži ustaški pozdrav – za dom spremni.
Ploča je prvobitno bila postavljena u Jasenovcu, u samom centru naselja, na zgradi dječijeg vrtića. Postavljati ploču sa natpisom “za dom spremni” u Jasenovcu, sramotan je i čin otvorene političke provokacije. Zbog prije svega burnih reakcija i javnosti i medija, te velikih pritisaka, Vlada RH je bila primorana da ploču odatle ukloni, što je svakako za dio hrvatske javnosti i medija bio čin vrijedan pohvale. Međutim, “Napravljen je jedan truli kompromis. Omogućeno je da ta spomen ploča bude postavljena na ovoj lokaciji što čitavoj priči, daje na dodatnoj vrsti bizarnosti” kazuje nam Milan Radanović, istoričar, istraživač i aktivista, rođeni Novogradiščanin, koji nam je bio vodič na ovoj lokaciji.
Od rušenja i zaborava spomenika podignutim onima koji su se protiv ustaštva borili, do spomen ploče sa ustaškim pozdravom. Porazno. Malo zanemarivanjem, malo rušenjem, malo novogradnjom, a šta je istorijski revizionizam drugo do to, na Novskom Trokutu se na najplastičniji mogući način otišlo u kontra narativ.
Slična je situacija na Kozari, na prilazu spomen području Mrakovica sačekuje nas ogroman krst, podignut 1993. godine. Table sa imenima poginulih partizana koje okružuju prostor unutar koga nam istoričar, kustos, Boris Radaković “drži istorijski čas”, nam govore da je među njima bilo i onih koji nisu ni pravoslavci ni Srbi, da je vjerovatno bilo i deklarisanih komunista i ateista i mnogih drugih. Šta je sa poštovanjem njihovih vjerskih identiteta, a koje novopostavljeni krst ne pokriva?
Sve, i izlaganje kustosa i izmjenjena stalna postavka muzeja, nam govore kako su jedino Srbi bili antifašisti, a svi ostali fašisti. Spomenik revoluciji se polako pretvara u spomenik stradanja srpskom narodu, a kozaračka epopeja jako dobro koristi za nacionalnu homogenizaciju i paralelno s time sijanje mržnje i daljih podjela. Civilnim žrtvama, kojih je bilo daleko više nego stradalih boraca, nema ni spomenika, ni spomen ploče. Za razliku od onog na Trokutu koji je miniran minama i prepušten korovu i zaboravu, ovaj spomen kompleks biva miniran idejama i prepušten krivotvorenju i revizionizmu. Šta je opasnije?
Najbolju sliku stanja u kojem se kultura sjećanja na Kozari odvija u godinama nakon ratova devedesetih je ta da grupi aktivista, pod izgovorom da remete zvanični protokol 2015. godine, biva onemogućeno da priđu platou na kojem se održava zvanična komemoracija. Dok je policija privodila ljude koji su pjevali partizanske pjesme na Kozari su se tog dana slobodno prodavali četnički simboli. Nakon ovih protesta koloplet partizanskih pjesama je sada postao dio zvanične komemoracije skupa sa onim četničkim, što od zabrane partizanskih pjesama na Kozari do njihovog izvođenja skupa sa četničkim cijeloj situaciji daje skaredni karakter.
Sva lica naše sramote
Brojni toponimi Omarska, Keraterm, Trnopolje, Jakarina kosa, Kozarac, Kevljani, Bešlagića mlin, Tomašica itd. svjedoče tome da se ime grada Prijedora u novijoj istoriji vezuje za koncentracione logore i masovne zločine. Međutim, jedino mjesto u Prijedoru koje danas ima neku spomen-ploču koja podsjeća na stradanja nesrpskog stanovništva u gradu je logor Keraterm. Ne na samom objektu već na zelenoj površini ispred objekta, nalazi se ploča dimenzija 50×50 cm na kojoj stoji šta se u ljeto 1992. godine dešavalo u logoru. U okviru nekadašnjeg logora Trnopolje podignut je spomenik palim borcima Vojske Republike Srpske, a do dan danas nije odobreno postavljanje spomen obilježja žrtvama trnopoljskog logora. Spomen obilježje na trećem prijedorskom logoru smrti, Omarska, takođe ne postoji. S druge strane u Prijedoru je do danas izgrađeno šest spomenika poginulim borcima Vojske Republike Srpske, od centra grada do bivšeg logora Trnopolje. Spomen obilježja u samom centru grada nam govore da su samo Srbi u tom gradu stradali. Centralni gradski spomenik „Za krst časni“ okrenut je naspram starog spomenika, dr Mladenu Stojanoviću i time potire ne samo dešavanja iz devedesetih nego kao da istovremeno nastoji da obesmisli cjelokupnu NOB-u, objedinjujući i kooptirajući spomenike iz doba NOB-a sa savremenim srpskim spomenicima u jedan isti jednonacionalni narativ.
U Prijedoru je tokom proteklog rata ubijeno 102 djece starosti od tri mjeseca do sedamnaest godina. Porodice žrtava u više navrata već godinama unazad traže podizanje spomenika stradaloj prijedorskoj djeci. Nakon niza peripetija i pokušaja traženja rješenja, poslednji predlog gradskih vlasti je bio da se izgradi spomenik svoj ubijenoj djeci, uključujući i onu stradalu u Drugom svjetskom ratu, što su porodice odbile. Ukoliko odgovor na kraju bude pozitivan bit će to značajan iskorak ka suočavanju s prošlošću u ovom gradu sa ma kolikim zakašnjenjem da dolazi, jer bi u svakom slučaju bio djelimična satisfakcija porodicama žrtava. Ukoliko ne, Prijedor će ostati grad u kojem ni dalje ništa neće podsjećati na nesrpske civilne žrtve, a dosadašnji izgrađeni spomenici ostaće primjer bizarnog i apsurdnog pokušaja istorijskog relativizma i revizionizma. Ostaće i osjećaj straha i ogromnog stida koji nas je tokom posjete Prijedoru i još dugo nakon toga prožimao.
Brojni su spomenici i spomen ploče podignuti nakon posljednjeg rata i u Sanskom Mostu. Gradu koji je baš kao i Prijedor prije rata bio multietnički. Spomen kompleks u centru grada, Spomen ploča u parku, Došci – Gornji Kamengrad, Došci – Gornji Kamengrad – Porušena džamija, Spomen ploča logorašima ispred hotela. Situacija slična kao i u Prijedoru, samo žrtve koje se pokušavaju prećutati, relativizovati ili negirati, imaju drugačiji nacionalni prefiks. U Prijedoru kao da niko nikad nije postojao sem Srba, dok u Sanskom Mostu kao da Srbi nikad nisu živjeli, ako gledamo spomenike. U nekim situacijama se ne zaustavlja samo na komemoriranju vlastitih žrtava i zanemarivanju ili negiranju žrtava onog drugog, već i otvoreno poziva na nastavak mržnje, poput spomen ploče Pobriježje, na kome su zločinci označeni kao „komšije Srbi“.
Spomenici i razna spomen obilježja postavljaju se sa tendencijom da obilježavaju sve naše nacionalne žrtve i to iz svih prošlih vremena i svih minulih ratova. Ovo nacionalizovanje žrtava, posebno je očigledno u nastojanjima da se žrtvama iz ratova devedesetih prisajedine i žrtve iz Drugog svjetskog rata iz redova „našeg“ naroda, bez obzira pod kojim okolnostima da su stradale. Ovo odjevanje spomenika u nacionalno ruho dešava se ne samo izmjenom narativa, već nerijetko i fizičkim redefinisanjem. Krstovi postaju novi simboli čak i na partizanskim grobljima na kojima zamjenjuju zvijezdu petokraku; uklanjaju se imena stradalih ljudi koji nisu iz redova „našeg“ naroda (partizanski spomen kompleks Šušnjar kod Sanskog Mosta), a mjesto gdje je u Sanskom Mostu 1944. održano Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a označeno je skromnom spomen-pločom na kojoj zvijezde petokrake nema.
Da postoji i drugačiji način, da može i drugačije, primjer je spomen obilježje na lokalitetu Jama Hrastova glavica koju obilazimo sa Edinom Ramulićem, mirovnim aktivistom i našim vodičem kroz Prijedor i Sanski Most. Ploča je informativna i sa jasnom porukom i „nadom da niko nikada više u ovu jamu neće bacati nevine ljude.“ Ploču su podigli Udruženje Prijedorčanki Izvor i Udruženje logoraša Sanski Most. Jedan od autora teksta na ploči kao i inicijative za podizanje spomen – obilježja, baš kao i spomen ploče ispred logora Keraterm, je upravo Edin, pojedinac. Još jedna snažan i hrabar pojedinačni glas koji je prepreka zaboravu i istorijskom revizionizmu ovog područja.
Hvala ti Edine.
Bez samopreispitivanja i bez Drugog
Ne sjećam se više ko je rekao da nacija
predstavlja grupu ljudi koji pamte iste stvari
i u isto vrijeme dijele
zajedničku demenciju o drugim stvarima
Georgi Gospodinov
Kako bi jedan narod zadržao privid kontinuiteta vlastitog trajanja, i to ne bilo kakvog već onog žrtveničkog ili junačkog, u oba slučaja pravedničkog, zadire se u prošlost, u značajne, ključne tačke istorije. Koje bi to naše odabrane fokalne i fiksirane tačke iz prošlosti mogle biti? Koji to istorijski periodi za „našu naciju“ imaju veći značaj nego oni drugi? Za sve narode na području koje smo studijskim putem obišli to su periodi Drugog svjetskog rata i ratova devedesetih godina, koji ne samo da utiču jedan na drugi, nego se namjerno poistovjećuju ili beskompromisno odvajaju, zavisno od potrebe. A tačke su one u kojima je „moj“ narod ili žrtva ili heroj, u kojima se na epski način glorifikuje časno stradanje ili slavno herojstvo u ime i za dobrobit nacije. Ove tačke često provizornim ili pseudo-istorijskim tvrdnjama i stereotipima poduprte, kreiraju mitsku sliku o superiornosti „mog“ naroda. Tamo gdje to prirodom narativa ili pak spomen obilježja koje ih prate, nije moguće, u njih se interveniše. Ili rušenjem i preklapanjem, Trokut Novska, Šušnjar, ili nebrigom, Stara Gradiška i Donja Gradina, ili prekrajanjem narativa tj. revizionizmom, Kozara. Ili pak do apsurda dovedenim negiranjem, Prijedor, Sanski Most.
Ovakvom kulturom sjećanja u potpunosti se zatvara prostor za najmanje dvije stvari. Za preispitivanje vlastite „slavne“ prošlosti, po kojoj je prosto nemoguće da je moj narod išta drugo sem žrtva, a time i za potencijalno preuzimanje odgovornosti za počinjena nedjela. Zanemaruje se i onaj Drugi, uklanja sama mogućnost da kod njega postoji druga ili drugačija kultura sjećanja, drugačiji događaji ili drugačije iskustvo. To Drugo je po prirodi isključivo neprijateljsko, a time prostor za mržnju koji se uvećava postaje legitiman, dok se prostor za suživot, kao neprirodan i nepoželjan, sužava. Ovakva kultura sjećanja onda nije ništa drugo do život u paralelnim svjetovima i juče i danas i sjutra, nije ništa drugo do nastavak uspostavljene mržnje i podjela, nastavak rata.
Pripadam onim generacijama đaka koje nisu vodili na “ekskurziju” u Jasenovac, a živim u vremenu u kom su ovakve posjete incident. Prilika da se sa kustosima, istoričarima, žrtvama i učesnicima ratova direktno razgovara, posebna je i rijetka. Neposredan uvid u stanje na terenu, mogućnost da se čuje i jedna i druga i treća strana, uvjeri u primjere dobre, ali i loše prakse, da svjedočim velikim naporima i borbi pojedinaca/ki da se nešto uradi s jedne i potpunoj indiferentnosti institucija s druge strane, jedinstveno je i obogaćujuće iskustvo. Dodatnu vrijednost donosi i to što nisam “putovao” sam. Motivisanost svih učesnika/ca da čuju i da nauče, da dijele emocije i proživljeno, da se samopreispituju i to podijele, poseban je kvalitet ovog studijskog puta. Osjećaje straha, bezizlaznosti iz paralelnih neprijateljskih svjetova i velikog stida, po povratku s studijskog puta prate i osjećanja nade i ohrabrenja. Njih crpim iz snage i posvećenosti pojedinaca/ki koje sam sreo, čuo i vidio na djelu.
Hvala vam.