Važnost našeg sedmodnevnog intenzivnog rada se ogleda u svakoj ispričanoj ličnoj priči i nimalo jednostavnom putu kroz različite identitete i narative koji su izgradili i generacijama prenosili raznorazne kulture sjećanja koje su obično vodile, i dan danas vode putem transgeneracijske traume. Uspijeh ovog treninga je jasno razumijevanje takvih narativna kroz samo jedan pravi pristup i put u jednom pravcu, odnosno put izgradnje inkluzivne i neselektivne kulture sjećanja. Zasigurno je pravi izbor kada želimo prenijeti iskustva i proći sve faze od refleksije, samorefleksije pa do kritičkog propitivanja uz koja neminovno dolaze vrijednosna i idejna neslaganja, što ovaj trening svakako izdvaja kao intenzivan i kao takav je pokazao zaista potrebu za snažnom grupnom dinamikom. U takvoj atmosferi smo jasno izdvojili loše i dobre obrasce ponašanja pod velom “odgoja i tradicije” i time definisali jasne izazove sa kojima se susrećemo kroz konstruktivna promišljanja.
Zahvaljujuči ovom treningu osvijestila sam najrealniju sliku nas mladih u bosanskohercegovačkom društvu i time potakla neke unutrašnje refleksije za koje nisam ni bila svjesna da su mi u takvom intezitetu privržene identitetu, ali su očigledno čekale pravi trenutak.
Kada se spomene izgradnja mira u postkonfliktnom društvu onda je jasno da između ostalog govorimo o vidljivim i nevidiljivim posljedicama rata koje su itekako prisutne u našim životima i da one za sebe obično vežu teme ekstremizma na procese izgradnje mira u našem regionu. Stoga, ovaj trening bih preporučila svakoj osobi koja želi da proispita svoj lični narativ i polaznu tačku gledišta, koja je neminovno ispunjena subjektivnim elementima. Ako želite da iskažete svoje stavove otvoreno te da prihvatite osnovanu i konstruktivnu kritiku kao i da istu uputite bez straha od osude, onda je ovaj trening sa profesionalcima na polju mirovnog obrazovanja zaista pravi izbor u kojem nema praznog hoda 🙂