Biti dio osnovnog treninga za izgradnju mira uvijek je privilegija i neka vrsta nagrade, bez obzira da li kroz trening prošli kao učesnici ili imali ulogu trenera. Nakon što se emocije slegnu i umor odagna, uvijek ostaje osjećaj zadovoljstva, bezbroj priča za (pre)pričati, neka nova imena koja su dobila svoja lica i nada da će biti još ovakvih prilika. Posebno zainteresirani učesnici otvoreni za rad na sebi i rad u društvu i beskrajno lijepi ambijent Kruševa u Sjevernoj Makedoniji osjećaj samo pojačavaju i čovjeka već nakon kratkog vremena bacaju u nostalgiju. No, krenimo redom.
Osnovni trening iz izgradnje mira, 45. po redu, održan je u Kruševu, na jugu Sjeverne Makedonije, od 6. do 16. oktobra 2023. godine. Od našeg poslednjeg Osnovnog treninga u Sjevernoj Makedoniji zemlja je promijenila ime, mnoge nazive ulica, puteva i aerodroma, riješila problem sa jednim susjedom da bi se u međuvremenu otvorio problem sa drugim, sa vlasti je otišla jedna stranka da bi došla druga… Promijenilo se mnogo šta od te 2017. ali ono što se ne mijenja jeste jedna neviđena ljubaznost kod običnih ljudi, sreća kada sretnu “zemljake” i spremnost da pomognu. A to uvijek veseli srca i pomaže treningu.
Grupa željna razmjene
Na raspisani poziv prijavilo nam se ukupno 81 osoba, daleko više žena (52) nego muškaraca. Najviše prijava stiglo je iz BiH (33), Crne Gore (16), Srbije (14), Hrvatske (11), Sjeverne Makedonije (5) i sa Kosova samo 2 prijave. Na kraju imali smo ukupno 18 učesnika jer su dvije osobe u posljednji čas morale otkazati učešće, a kratki vremenski rok i daleki put do Kruševa onemogućili su one koji su bili na listi čekanja da se brzo organiziraju. Od ukupnog broja imali smo 11 učesnica i 7 učesnika, a gledano po državama najviše učesnika/učesnica bilo je iz Hrvatske (5) i Srbije (5), iz BiH (4), Sjeverne Makedonije (2) te iz Crne Gore i Kosova po jedna osoba. Prosjek godina bio je 28, u rasponu od 21 do 56.
Pad u broju prijava posljedica je kompleksnih demografskih i socio-ekonomskih kretanja u kojima rapidno opada broj stanovnika (posebno mladih), a i oni koji ostaju sve više i više se usmjeravaju ka tehničkim naukama, pa mnogi univerziteti skoro da ostaju bez studenata na društveno-humanističkim fakultetima. Računajući sa manjim brojem prijava fokusirali smo se da poziv za trening osvježimo i da kroz kampanju u kojoj smo koristili iskustva osoba koje su ranije prošle trening dopremo do ljudi kojima je trening zaista potreba i koji će rad na samom trening, a prvenstvenu razmjenu iskustava i znanja, učiniti boljim. To se pokazalo kao smislen potez što se vidjelo ne samo u kvalitetnijim prijavama već i tokom rada na samom treningu. Različita dob učesnika, mjesto življenja i ipak kakav-takav balans žena i muškaraca omogućili su nam u startu grupu sa kojom je će biti izazovno i inspirativno raditi.
Sam osnovni trening iz izgradnje mira, iako uvijek temeljen na međusobnoj razmjeni iskustva i znanja i fokusiran jednako na ličnu koliko i na društvenu tranformaciju, prolazio je od 1997. kroz mnoge adaptacije. Bili su to pokušaji da se odgovori na promjene u našem društvu i na različite potrebe učesnika, nešto sa čim smo se susreli i ovaj put. Bio je ovo trening na kojem je dobar dio učesnika bio rođen nakon posljednjeg rata na našim prostorima, onog u Makedoniji 2001. godine. Nove generacije posljedice rata žive kao nešto dato i “normalizirano”, a dobrim dijelom se tek kod novih generacije vidi koliko ustvari živimo u konzervativnim društvima, primarno u smislu da smo okrenuti isključivo sebi, da se bavimo sobom. Manjak znanja o drugima predstavlja objektivnu teškoću i čini razmjenu (o kontekstima iz kojih dolazimo ali i generacijsku) još važnijom i potrebnijom.
Ispostavilo se da je grupa željna takve razmjene pa smo od samog početka, od prve radionice, zaorali duboko. Bila je ovo rijetka prilika u kojoj nam je uvijek nedostajalo vremena, trening na kojem su se sve pauze za kafu i obroke koristile da se nastavi započeti razgovor, iskren, najčešće iz lične perspektive uz vidljivu spremnost ne samo da se kaže već i da se čuje drugi čovjek. Zajednički kreiran siguran prostor u grupi omogućio je da možemo podijeliti i neka najintimnija iskustva i svjedočanstva, a takva dijeljenja uvijek imaju nevjerovatan potencijal za kasniji rad kada se sa ličnog prelazi na društveni nivo i teške teme kakve su predrasude, identitet(i), diskriminacija ili suočavanje sa prošlošću. Od samog početka pokazana spremnost da iznesemo svoje iskustvo i mišljenje, da ne bježimo u sigurnu zonu “političke korektnosti”, pratila je stalna briga jednih za druge što je pomjeralo granice dokle možemo ići.
Trening je iskustvo
Od prvog dijela treninga i rada na temama kao što su komunikacija, timski rad, nasilje, identitet(i), diskriminacija, do centralnog dijela u kojem smo se bavili suočavanjem sa prošlošću sa ovom grupom mogli smo raditi i radili smo kompleksne vježbe i otvarali i najkompleksnije teme: šta bi bio pošten odnos prema prošlosti, šta treba da se promijeni u našim sredinama a što bi bio korak ka tom poštenom odnosu prema prošlosti, posljedice rata koje i danas vidimo, čega nam je lično žao u kontekstu ratova i naslijeđa tih ratova… Kako neko od učesnika reče, trening je iskustvo koje se samo može proći i ovdje je teško prepričati čak i teme, a kamoli donijeti djelić atmosfere… Zalaganje i nešteđenje u prvom dijelu treninga utjecali su na blagi pad energije na samom kraju tako da je jedini žal koji ostaje pitanje jesmo li mogli više tokom posljednja dva dana treninga kada smo se bavili konkretnim primjerima šta izgradnja mira jeste u kontekstu naših društava i prolaska 30 godina od rat(ov)a.
Ako su “naši” ratovi daleko od novih generacija i ako se jaz vremena samo povećava, ono što nam je svakako blisko jesu ratovi koji bjesne oko nas. Nevjerovatna globalizacija i digitalizacija učinili su da u stvarnom vremenu pratimo dešavanja u Ukrajini, Izraelu i Palestini, Nagorno-Karabakhu… Dio učesnika je imao poznanike i prijatelje u nekim od ovih zemalja, sa zebnjom smo pratili novu eskalaciju nasilja i negdje tiho osvijestili da i ovi ratovi jesu “naši”. To referisanje na aktuelne događaje koje je u više navrata dolazilo od učesnika otvaralo nam je neke nove perspektive, ali i pitanja. Ključna perspektiva jeste svijest da smo dio jedne globalne zajednice, da, bez obzira koji naš profesionalni put bio, imamo obavezu reagirati na nepravdu i graditi društvo bez nasilja, predrasuda, diskriminacije…
Zahvalni smo i osoblju hotela Montana u Kruševu, hladnije sobe nadomještali su ljubaznošću i susretljivošću. Trenerski tim osim nas iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd (Ivana Franović, Radomir Radević i Nedžad Novalić) pojačali smo našim sad već “stalnim povremenim” saradnikom Luanom Imerijem iz Centra za ljudska prava i rješavanje konflikata iz Skoplja. Njegovo iskustvo, osjećaj za ljude i nepogrešiv osjećaj za pravdu i prijedlozi da u radu isprobamo i nešto iz njegove kuhinje (ovaj put bila je to, između ostalog, inspirativna vježba “Zajdi, zajdi..” u dijelu o diskriminaciji) uvijek nas neizmjerno obogate i usreće. Zahvalni smo i svim učesnicima i učesnicama, odvojiti deset dana u ovom svijetu trke i rokova danas je, što bi Hercegovci rekli, golemo.
Kažu u šali da je Kruševska Republika, odnosno Ilindenski ustanak iz 1903. koji je postao bitna odrednica savremenog makedonskog identiteta, trajao 10 dana jer je tačno toliko osmanskoj vojsci trebalo da pronađe Kruševo. Naš trening, naša republika suza i smijeha, trajao je također deset dana, iako je bilo ideja da ostanemo i duže. Na kraju nisu nas nikakve vlasti pronašle i rastjerale, otišli smo, kako neko reče, nekako drukčiji. Bolji, siguran sam.
Fotogaleriju možete pogledati OVDJE